
Zoran Nešić
Užice i srpski fudbal ostali su bez Zorana Nešića, čoveka čije je ime decenijama bilo neraskidivo vezano za GFK Sloboda. Vest o njegovoj smrti objavljena je 21. januara 2026. godine, a iz reči kojima se klub oprostio jasno je koliko je Nešić značio tribinama, ali i samom identitetu Slobode.
O životu Zorana Nešića, onom privatnom i porodičnom, javnost je znala onoliko koliko je on sam dopuštao. Ono što je, međutim, bilo opšte poznato u Užicu, i što je potvrđeno u oproštajnim objavama, jeste da je pripadao onoj retkoj vrsti ljudi koji klub ne doživljavaju kao zabavu ili prolaznu naviku, već kao trajnu obavezu srca. Sloboda nije bila tema koja se pominje usput, nego oslonac svakodnevice, merilo radosti i tuge, i način da se ostane veran gradu i ljudima.
Nešić je ostao upamćen kao navijač koji je uz svoj tim bio decenijama, bez obzira na rezultate, rang takmičenja ili okolnosti koje su se menjale. Upravo ta dugovečnost i postojanost, potvrđena u klupskom saopštenju, učinila ga je simbolom, ne samo jedne navijačke grupe, već i jednog doba u kome se vernost nije merila trofejima.
Posebno mesto u njegovoj navijačkoj biografiji zauzimalo je mesto sa kog je pratio utakmice. Bio je stalno vezan za zapadnu tribinu, na delu stadiona koji u Užicu nosi prepoznatljiv naziv “Nervno”, tačka sa koje se utakmica ne gleda mirno, već se živi, glasno i do kraja.
Iako Zoran Nešić nije bio fudbaler u klupskim statistikama niti funkcioner čije se odluke zapisuju u zapisnicima, njegova dostignuća pripadala su drugoj, često zanemarenoj strani sporta, onoj koja čuva smisao. Bio je, kako je naglašeno u oproštajnim objavama, mnogo više od navijača. Opisan je kao hroničar, svedok i čuvar jedne duge fudbalske priče, čovek koji je svojim prisustvom potvrđivao kontinuitet, i onda kada je bilo najlakše i onda kada je bilo najteže.
Najdragoceniji deo njegovog doprinosa bila je upornost da se klupska istorija sačuva od zaborava. Više od pola veka brižljivo je sakupljao i čuvao novinske članke, ulaznice, fotografije i druge dragocenosti povezane sa Slobodom. U svetu u kome se sećanje često rasipa, Nešić je strpljivo slagao tragove vremena, kao da unapred zna da klub ne čine samo igrači na terenu, već i priče koje ostaju iza njih.
U klupskom oproštaju posebno je istaknuto da je Slobodu “voleo i živeo punim srcem”, rečenica koja, iako kratka, u sebi nosi čitavu biografiju navijača koji nije pravio kalkulacije. Takva ljubav ne traži uzvrat, ne traži objašnjenja, ne prestaje kada dođu porazi, i ne menja smer kada nastupe teške sezone. Upravo zbog toga Užice ga pamti kao jednog od najvećih navijača kluba, a Sloboda kao deo sopstvenih temelja.
Njegovo prisustvo na “Nervnom” imalo je težinu koja se ne može izmeriti brojkama. To nije bila samo navika da se stoji na istom mestu, već način da se ekipi pošalje poruka da nije sama. Reči da je tribina “utihnula” nakon njegove smrti nisu puka figura, već opis praznine koju ostavlja čovek čiji je glas godinama bio deo utakmice, isto onoliko koliko i zvižduk sudije ili uzvik posle gola.
Nasleđe Zorana Nešića ostaje u nečemu što prevazilazi sport, u kulturi pripadanja. U vremenima kada se identiteti često menjaju, a lojalnosti postaju uslovne, njegov primer podseća da je moguće ostati veran jednoj boji, jednom grbu i jednom gradu, bez potrebe da se to dokazuje bilo čim osim prisustvom. Sloboda je u svom oproštaju jasno stavila do znanja da Nešić nije bio tek navijač koji popunjava tribine, već deo identiteta kluba, čovek čije se ime izgovara sa poštovanjem, kao što se izgovara ime nekoga ko je dao deo života za zajednicu kojoj pripada.
Njegova kolekcionarska strast, potvrđena u objavama, ima širi značaj za lokalnu sportsku kulturu. Arhiva koju je godinama stvarao nije samo zbir predmeta, već dokaz o kontinuitetu, o vremenu u kome su i mali klubovi imali svoje velike priče, i o tome da svaka ulaznica, svaka fotografija i svaki novinski isečak mogu biti deo pamćenja jednog grada. Takvo nasleđe nije bučno, ali je trajno, i ostaje kao putokaz svima koji razumeju da bez sećanja nema ni budućnosti.
Užice se oprostilo od čoveka koji je verovao u Slobodu kao u sopstveni dom, a klub od jednog od svojih najprepoznatljivijih simbola. U oproštajnoj poruci upućene su reči koje su sažele osećanje čitave tribine i grada, uz želju da počiva u miru i uz iskreno saučešće porodici. Neka uspomena na Zorana Nešića ostane živa na stadionu kraj Đetinje, na zapadu, na “Nervnom”, i u svakom trenutku kada Sloboda izađe na teren, jer postoje ljudi čija se odanost ne završava poslednjim zviždukom.